Izvor: furche.at; Prevod na Bosanski: miruhbosne.com

Dževad Karahasan je često nazivan glasom Bosne – Sarajevo sadrži sve što čini svijet zapadno od Indije

Piše: Karl-Markus Gauß, austrijski pisac

Dževad Karahasan je često nazivan glasom Bosne. Kada je umro 19. maja u Grazu, putovao sam u njegovu zemlju na turneju čitanja i predavanja koju smo planirali zajedno odraditi. Tih dana sam naučio šta znači kada utihne glas jedne države, nacionalnosti, etničke grupe, kako god hoćemo da ga nazovemo, jer gdje god da sam otišao, sretao sam ljude koji su tugovali za njim, a oni su krenuli u akciju, nikako ne samo ljudi knjige koji su se književnosti posvetili bilo kao karijeri ili kao strasti. Ne, tu je bio krupni taksista u Sarajevu, koji je suzdržavao suze kada se naš kratkotrajni razgovor okrenuo ka Karahasanu, konobarici za doručkom u hotelu, koja je ranije bila prešutna u svojim obavezama i koja je počela sa mnom dirljivo razgovarati čim me je čula da sam onaj koji je poznavao njihovog Karahasana. Svi su o njemu govorili kao o jednom svom, o tom velikom sunarodniku koji je Evropi pričao o „nama“, o nama Bosancima, i svijetu rekao ko smo, šta smo propatili i za šta se zalažemo. Čak i ako neki od njih vjerovatno nisu čitali njegove knjige, znali su da je i on pisao za njih. Da, on je bio njihov glas, i sami su ga prepoznali takvog i bili su zahvalni što ga imaju.

On je i za nas na Zapadu bio glas Bosne, više nego bilo koji drugi autor prošlosti i današnjice, jer se bosanska književnost karakteristična piše u Sjedinjenim Državama, u Njemačkoj, u mnogim zemljama i, naravno, u samoj Bosni i Hercegovini. Niko drugi nam nije predstavio historiju svoje zemlje sa toliko strasti i znanja, mašte i empatije, sa takvom erudicijom i smirenim humorom, a Bosnu nam je predstavio kao evropsku eksperimentalnu stanicu u kojoj je suživot ljudi različitog porijekla, religije i načini života testirani su vješto bliže.

Glas – ko bi ikad progovorio snažnije od Dževada Karahasana! Kada bi se pojavio u maloj grupi ili pred brojnom publikom, svi su mogli vjerovati da mu se lično obraća i svi su mogli steći utisak da im se posebno obraća. Ovo nije bila pametna samodramatizacija pred publikom; svako ko je ikada imao zadovoljstvo da s njim razgovara nasamo zna da je tako i držao. Oštro je pratio svog kolegu, molećivo gestikulirao i često tihim glasom upućivao svoje riječi sagovorniku, čije je primjedbe po potrebi pohvatao i proširivao, modificirajući tako svoje teze. Da ono što je govorio nije uvijek bilo zanimljivo, ljudi bi ga slušali jer je način na koji je govorio bio fascinantan, uporan, ali ne i šefovski. Ovo, njegov čujni glas je zamro, glas koji govori iz njegovih knjiga će se čuti sve dok ima ljudi koji znaju da se u književnosti priča istinita priča o ljudima.

Za Karahasana se govorilo i često se govorilo da je on granični prelaz između islamskog i kršćanskog svijeta, između Orijenta i Zapada, i to je potpuno tačno, pogotovo kada se doda da muslimanski Karahasan ima povjerenje i važnost i kod katolika i kod pravoslavnog kršćanstva i više puta je isticao da bez judaizma Sefarda koji su pobjegli iz Španije Sarajevo ne bi postalo grad koji je volio i koji je smatrao uzorom za sam svijet. U “Dnevniku preseljenja” stoji: “U Sarajevu postoji sve što je na svijetu moguće…Kao kristalna kugla gatare, koja sadrži sve događaje, sve što čovjek može doživjeti, sve stvari i sve pojave. Svijet… dakle Sarajevo sadrži sve što čini svijet zapadno od Indije.”

Sve što je u svijetu moguće: što sadrži utopiju i distopiju, obećanje ali i upozorenje. Politički zločini i vojni zločini koji su mogući u svijetu pokazali su se u opsadi Sarajeva i u ratu u Bosni. Karahasan je posvetio svoj književni rad ovom obećanju i ovim zločinima. Odrastao na raskršću kultura, on je zapravo bio oboje u isto vrijeme: pripovjedač koji je crpio iz riznice orijentalnih mitova i legendi i intelektualac koji se obučavao u zapadnom skepticizmu. Paradoksalno, otkrio je koja su nam oba pogleda na jedan svijet zajedničko upravo u njihovim razlikama, a način na koji nam govori o njima je kao da je Robert Musil krenuo da ispriča priču o arapskim noćima potpuno budnog uma.

U svom opsežnom radu, Karahasan je imao na raspolaganju različite žanrove: historijski roman, duhove i priču o duhovima, raspravu i parabolu, pismo i dnevnik, roman ideja, a neki od korijena njegovog djela imaju čak i razgranatost na daleki teren kriminalističkog romana. U gotovo svim knjigama ljubav i prijateljstvo igraju posebnu ulogu.

U “Šahrijarovom prstenu”, u pozadini rata, Arzra i Faruk su toliko različiti da se moraju zaljubiti jedno u drugo. Ali ne mogu pronaći način da budu sretni zajedno, pa Azra prekida vezu, a Faruk napušta Sarajevo i nestaje u zaleđu rata. Čim njenog ljubavnika nema, ona počinje da čezne za njim, ali sada kada ga više nema, shvata koliko ga voli.

U “Marindvorskim fragmentima”, u kojima izvještava kako je rat u Sarajevu stigao do njegovog stambenog naselja Marindvor, Karahasan bilježi i ovu promjenu na sebi. Jednog dana puca se na kuću u kojoj živi sa suprugom Draganom, pucaju platane u dvorištu, pucaju rakete ispred kuće, a stakla na prozorima su razbijena. A Karahasan začuđeno primjećuje: „Do sada sam prepoznao svoju kuću, a sada je vidim; Do sada sam živio u njoj, ali sada je osjećam i volim; To znači da se opraštam od toga, to znači da postaje moje sjećanje, jer punu vrijednost svega na šta smo naišli dobijamo tek kada sa ovog svijeta pređe u pamćenje. Imajte na umu činjenicu da Karahasan koristi “vidi” i ” ljubav” naizmjenično, skoro da želim da kažem da je htio da nas podsjeti da te ljubav ne čini slijepim, kako fraza tvrdi, već vidi, otvara nam oči za svijet, za ljude, za sve što postoji i što se može uzeti od nas, koje mi sami možemo izgubiti, prokockati, uništiti. Kada sam ga upitao kako se mogao izbjeći propast njegovog grada, Dževad je jednom odgovorio: “Trebalo je da ga svi više volimo.”

U njegovom posljednjem romanu, koji je pisao kao u svakodnevnoj borbi protiv svoje bolesti i dovršen sa zadivljujućom energijom, „Uvod u lebdenje“, na drugoj strani se kaže o uredu i dostojanstvu pisca: „Samo najveći mogu nadmašiti druge izvući sve iz toga i pomoći im da se istaknu.” A u “Dnevniku preseljenja” Karahasan je jednom za svagda zabilježio: “Jedna od osnovnih funkcija umjetnosti je da zaštiti ljude od ravnodušnosti, a čovjek je živ , tako sve dok nije ravnodušan.” I jedno i drugo zajedno rezultira poetikom i etikom pisanja: Književnost se ne smije bojati izazivati ​​ljude, jer samo izbjegavanjem uprošćavanja kao intelektualnog, estetskog, moralnog i političkog temeljnog zla može se to im omogućavaju da prevaziđu svoje ogorčenosti i da se odupru ravnodušnosti kao rutini prezira prema čovječanstvu.

Dževad Karahasan je bio glas Bosne, a njegov glas u horu evropske književnosti je nepogrešiv. Iako u potpunosti posjedujem svoje slabe patriotske moći, moram se suzdržati od govora o brojnim austrijskim posebnostima u evropskom stvaralaštvu bosanskohercegovačkog autora, jer dugom uvažavanju mora doći kraj. Ovo je istina: Dževad Karahasan zaslužuje svaku književnu nagradu na svijetu, ali mu i ova nagrada, koja nosi ime po austrijskom novinaru Fritzu Csoklichu, a u svom nazivu ima „demokratiju“, pristaje kao rukavica.

Kako bih volio da sam danas sjedio u publici, koju bi Dževad zasigurno očarao svojim ekspanzivnim i naglašenim pozdravnim govorom, bogatim mislima i samozatajnim. U širokom duhovnom rezonantnom prostoru njegovog rada i njegovog razmišljanja, mrtvi su stalno prisutni, sa zahtjevima koje nam postavljaju i podrškom koju nam mogu pružiti. I tako je sa njim, draga Dragana, ovdje i sada.